TEOFILOVIĆI I MIROSLAV TADIĆ Glazbeni asketi u čijim je zvucima mistika Balkana

Hvala-svima-i-vidimo-se-opet

Braća Teofilović i Miroslav Tadić nastupili su u petak u Kerempuhu. Jedino što se slušatelj ne može odlučiti je li ljepše i savršenije kad sva trojica pjesme izvode zajedno ili kad Teofilovići pjevaju bez Tadića ili kad Tadić svira bez Teofilovića

Što je potrebno za veličanstven koncertni događaj? Kad biste to pitanje postavili članovima Pink Floyda dobili biste popis debeo poput telefonskog imenika na kojem bi se našle i famozne “leteće svinje”.

U slučaju istinskih umjetnika poput braće Teofilovića i Miroslava Tadića popis scenske opreme sadržao je tri mikrofona, tri reflektora, jednu klasičnu, jednu akustičnu gitaru, jednu stolicu, dvije bijele i jednu crnu košulju. S tako malo “stvari” ostvariti tako mnogo velikih “čuda” kakva su nam u petak navečer u Kerempuhu priuštili ti fascinantni glazbeni asketi ne može se zvati nikako drugačije nego “umjetnost” trojice potpuno posvećenih glazbenika koji izvorne narodne pjesme iz raznih zakutaka Balkana uzdižu u rang duhovnih pjesama pa čak i ponad njega.

Nisu zasjenili izvor

Nema tih riječi kojima se može opisati i dočarati magija glasova braće Teofilović u kojima kao da su se “nataložili” vjekovi u kojima su pjesme koje pjevaju nastajale. U tim glasovima kao da je koncentrirana sva mistika i sjeta Balkana koje čarobni prsti Miroslava Tadića kao od šale povezuju s glazbom raznih strana svijeta od Kosova, Makedonije i Dalmacije preko Andaluzije do Mississippija.

Pjevačka i sviračka tehnika braće Teofilović i Miroslava Tadića doslovce oduzima dah, ali ono što oduševljava je njihova nakana da ni u jednom trenutku tom tehnikom ne žele zasjeniti izvornu ljepotu glazbenih predložaka ili, ne daj Bože, praviti se važnima i oholima u radu koji je nešto između etnomuzikologije i globalnog putovanja s naramkom balkanske narodne glazbe od koje su mnogi ovdje stvorili samo skupo naplaćeno smeće.

Stolica i dvije košulje

Naprotiv, suština njihovih veličanstvenih izvedbi počiva u čistoći pa i isposničkoj naravi njihovih izvedbi starih narodnih pjesama, pretežito sabranih na antologijskom albumu “Vidarica”. Jedino što se slušatelj ne može odlučiti je li ljepše i savršenije kad sva trojica pjesme izvode zajedno ili kad Teofilovići pjevaju bez Tadića ili kad Tadić svira bez Teofilovića. Kako god okrenuli, pitanje jesu li Teofilovići najbolji pjevači, a Miroslav Tadić najbolji gitarist na svijetu može imati samo jedan odgovor – vjerojatno jesu! Dovoljna su im tri mikrofona, tri reflektora, klasična i akustična gitara, jedna stolica, dvije bijele i jedna crna košulja.

Izvor: Jutarnji.hr

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: