Veprovo srce : lovački roman

veprovo-srce

Drago Kekanović: «Veprovo srce : lovački roman».

Beograd: Srpska književna zadruga, 2012. – 158 str.

Roman je zapletena priča, ispričana u dijaspori, a posvećena izgubljenom zavičaju, u kojoj se četvorica prijatelja lovaca susreću nakon dvadeset godina u Beču i obnavljaju uspomene na vrijeme kada su lovili po Papuku. Samo jedan od prijatelja lovaca ima ime.

To je Rajko Musulin, advokat koji u momentu priče živi u Beču. Ostale znamo po njihovim zanimanjima: jedan je anesteziolog i živi u Njemačkoj, drugi je građevinski preduzimač u Pragu, a treći je inženjer brodogradnje, koga su u vrijeme masovnog otpuštanja Srba proglasili «tehnološkim viškom» u njegovom institutu u Zagrebu, pa se on povukao na roditeljsko imanje na selu, pokušavajući da preživi od poljoprivrede. Sva četvorica su Srbi koje je «proizvodnja rata» prilikom osamostaljenja Hrvatske, sa svim svojim brutalnostima, nepravdom i mržnjom, izbacila iz dotadašnjeg životnog kolosijeka i otjerala ih nekamo drugdje. Svi su pozvani na neku svadbu u Beču. Svi su se odazvali da bi se ponovo našli, čak i onaj koji se skrasio u starom kraju, iako je jedva skupio novac za put. On nas i uvodi u priču. U nekom povučenom lokalu, gdje su našli utočište od svadbene buke, očekuje se njegov izvještaj o prilikama kod kuće. Glavnu riječ međutim preuzima Musulin koji započinje priču o tome kako je u jesen 1991. lovio vepra na Papuku. Ta priča o lovu na vepra kao prava lovačka priča ima snažan dramski naboj i napetu radnju, uvjerljiva je i snažna, a ujedno je i izrazito simbolična. Ona je pravi sadržaj romana. U kolopletu događaja u kojima se lovačka potraga u gori odvija dok se svuda okolo vrši likvidacija dotadašnje države, dok odjekuju eksplozije i pale se kuće, našla su se tri Srbina, predstavnici triju generacija, koje je splet okolnosti doveo u dubine Papuka. Rajko Musulin je tamo dospio nakon nesreće kada se s autom survao u potok, mladi Goran dezertirao je iz vojske; jedino je stari, svojeglavi Mitar kod svoje kuće, jer se ovamo zbog lova, koji mu je opsesija, povukao nakon umirovljenja. Oporavljajući se od nesreće u Mitrovoj kolibi, Musulin se polako uključuje u lov sa ostalom dvojicom. Pisac ovdje isprepliće niz motiva koji kao da su se našli u samrtnom grču: nesređene lične situacije protagonista, iskonska priroda kao tradicionalno utočište i melem, a ugrožena i otrovana kao i život u njoj, mitska životinja kao simbol iskona, snage i ljepote života, lovačka strast kao jedan od temeljnih impulsa života, artikulirana i kao prokletstvo i kao plemenita vještina, raspad države u pozadini, praćen svim niskostima i podlostima koje se mogu zamisliti, svi ti motivi uspjelo su povezani u upečatljivu piščevu parabolu o raspadu svih vrijednosti, u krajnjoj liniji i o raspadu smisla, u simboličnu priču o ataku na život. Neprijatelj života nije portretiran, on djeluje kao slijepa sila iz potaje, kao trovač životinja i prirode, onaj koji otpušta «nepoćudne» s posla, minira i pali kuće, istjeruje stanovništvo. Pisca zanimaju žrtve, a počinilac je portretiran posljedicama svojih (zlo)čina. Priča započinje trovanjem lovačkog psa Musulinovog, nakon čega on donosi odluku da ode. Kako žena neće da ga slijedi u Beč, on se u navali emocija odveze u goru, svoje staro mjesto utjehe. Tamo doživi udes i završi kod Mitra i Gorana u šumskoj kući. Priča o lovu završava pogibijom lovačkih pasa koji su morali biti žrtvovani. Motiv psa, čovjekove sjene, pojavljuje se i na kraju romana kada prijatelje, na povratku u svadbenu salu, na ulici uhvati metafizička jeza jer ih je počelo slijediti štene, isto kao iz Musulinove priče. Trljajući mu nožicu maramicom kako bi pokazao da nema znak koji je imao davno žrtvovani psić, Musulin strasno odbija svaku pomisao o reinkarnaciji. To njegovo odlučno odbijanje svake pomisli o mogućnosti utjehe, odbijanje svake iluzije o popravljanju počinjenog, svjedoči o nepopravljivosti štete i o čovjekovoj neutješnosti i najsnažniji je trenutak romana. Ovom izvanrednom poantom, Kekanović majstorski završava roman.

 

Sa likovima romana, gotovo svim Srbima, sa upletenim motivima konkretne historijske stvarnosti početkom devedesetih, kao što je miniranje čudesnog Bakićevog spomenika u Kamenskom, ili uredba od 29. oktobra 1991. o prisilnom iseljavanju stanovništva desetina podpapučkih srpskih sela, koja su poslije uništena, zatim etnički motivirana otpuštanja s posla, uvredljive protusrpske parole itd., Kekanović je napisao roman o sudbini Srba u Hrvatskoj 90-ih godina. Staviviši u jezgro priče hajku na vepra, on je univerzalizirao motiv hajke, kao da je u dosluhu sa čuvenim stihom Momčila Nastasijevića: «Love, a ulovljeni.» Pisac je međutim jasno diferencirao lov kao čin životne borbe i opstanka koji ima svoj kodeks i mjeru, radi očuvanja i obnove života, od hajke kao nagona za uništenjem drugog, kao sile destrukcije osnove života i života samog.

 

Ovaj osobit, originalan roman koji se nameće svojom napetom pričom i ekspresivnim stilom, datum je u književnosti Srba u Hrvatskoj, koja već dugo nije dala ovako snažno djelo, možda još od vremena Vladana Desnice.

 

Izrazito dramatičan zamašnjak priče nije piscu dozvolio da se detaljnije zaustavi na opisima, analizama, lirskim digresijama, posvećenim likovima, pejzažu, duševnim stanjima. Svi detalji stvarnosti koje prikazuje omeđeni su dinamikom priče i dati su izrazito stilizirano, kao nabrajanja činjenica kojima se ne može posvetiti veća pažnja, vjerojatno zato što su neumitne i kao takve zadate. Na prvi pogled nam se piščev stil zbog toga može učiniti manirističkim. Međutim, ispod tog stiliziranog kazivanja – koje pisac doduše nastoji ublažiti ubacujući kolokvijalne fraze i poštapalice, čime se donekle približava razgovornom tonu – probija se bogati podtekst uvjeljive životnosti, jako i moćno pulsiranje života, životne strasti i bola, i čitalac se uvjerava u značajne kreativne moći pisca. On je, pišući posvetu svom zavičaju, naročito Papuku, gori koja je kod njega gotovo živo biće, i odzvucima rodnoga jezika, zavičajnim riječima i imenima, umjetnički intenzivno, istinito i simbolički progovorio o svom vremenu, obogaćujući istovremeno svoju poetiku i književnost uopće.

 

Pisac je ovim romanom potvrdio i zakoružio tematski iskorak koji je napravio svojom zbirkm «Na nebu i druge priče» (2002). Roman Drage Kekanovića je veoma zapažen u Srbiji, gdje je i objavljen. Ovjenčan je nizom književnih nagrada, od kojih je najznačajnija ona što nosi ime Bore Stankovića.

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: