Nasilje i nježnost u emigraciji

nasilje-i njeznost

Roman Mary Helen Stefaniak ‘Turčin i moja majka’ nas vodi u doba otkrivanja zubala i tople vode u domaćinstvima, u multikulturnu zajednicu ratnih izbjeglica, piše Booksa.hr.

Literarni izleti u davnu ili manje davnu prošlost nisu rijetkost, a ponekad su i prilično zapaženi. Tako je sasvim nedavno u Francuskoj Goncourt otišao Pierreu Lemaitreu koji na gotovo 600 stranica ispreda priču koja se odvija u doba I. svjetskog rata. Upravo u to vrijeme počinje i roman Mary Helen Stefaniak.

Na našim se prostorima tada odvijalo zaista svašta, neki krajevi rezali su se i razdijeljivali toliko da su ljudi mogli reći tko je trenutni kralj, ali ne točno i čega. Barem tako jedan starac iz romana tvrdi.

U doba navedenih sukoba dio jedne obitelji raštrkao se po svijetu iz raznoraznih razloga, dok je ostatak nastavio živjeti s mađarske strane rijeke Drave gdje se tradicionalno govorio hrvatski. Prebjezi su ubrzo dosegli ruski Habarovski Krai koji se nalazi nadomak Japana, a s druge strane američki Milwaukee. ‘Turčin i moja majka’ je priča koja kreće odavde, a zatim se nastavlja putovanjem po prilično udaljenim mjestima kugle zemaljske.

Naši krajevi su ishodište koje ostavlja trajni trag na svim likovima, toliko da čak i engleski izvornik sadrži neke hrvatske riječi i izraze. One su u prijevodu označene masnijim slovima – bakakrunarjabotevrag…, te se fluidne granice jezika i njegove razumljivosti često izmiču u najbitnijem trenutku – jedni uče izgovarati strane riječi i zbog njihovog krivog shvaćanja ili nerazumijevanja čak i pogibaju, dok je u drugim trenucima takav polilog sasvim prirodan – trojica prijatelja razgovarat će svaki na svome jeziku i svi će se međusobno razumjeti.

Doba kad je ranjavanje u stražnjicu značilo sigurnu smrt

Motivacijski i sadržajno kozmopolitski, tekst se bavi obiteljskom dinamikom u doba sukoba i emigracije, nesigurnosti i neodređenosti kako se i kome izjasniti po pitanju pripadnosti ili naklonosti. Cigani, Bosanci, Hrvati i Srbi pomiješani su s Mađarima, Poljacima i Rusima. To je masa iz koje je nemoguće izlučiti koji je čiji, jer se uloge mijenjaju i dupliraju. Tako će Turčin iz naslova zapravo biti pravdoljubiv vojnik iz obližnjeg sela koji se pravi da je došao izdaleka kako bi prikrio svoj pravi identitet – identitet vojnika koji je ubio svog nadređenog jer je taj želio nauditi mladoj Ciganki.

Vraćamo se u doba čekanja pristizanja pisama po nekoliko godina, otkrivanja zubala i tople vode u domaćinstvima, u vrijeme kada su ljudi ginuli pod kočijama, zapregama i konjima, i kada je ranjavanje u stražnjicu, što se dogodilo jednom od likova, značilo gotovo sigurnu smrt jer se pri višednevnom transportu ranjenika nije brinulo čak ni da ih se napoji, a niti da ih se nahrani.

Pitomi i nježni opisi tijela produžetak su umjerenog autoričinog stila u kojem nema kopanja po akutnom, već se blago aludira i prepušta čitatelju da sam rekonstruira osobnije ili potresnije detalje. Tako se intima tek ponekad blago erotizira, ali nema ni traga ikakve literarne transgresivnosti u tematizaciji ljudskih odnosa.

Dilema postaju li ljudi godinama pametniji, ili samo tijelo ostari bez obzira na čuđenje i nespremnost vlasnika, riješena je na zanimljiv način. Tako dvojica dječaka svoj konflikt povezan s jednom djevojčicom rješavaju tek u poznoj dobi, uz pratnju maski za kisik i manjka kalcija u krhkim kostima, no to ih ne sprječava da se kao derišta prepuste nasilnom afektu. I starci ovdje ostaju samo djeca, zamišljena i nesigurna dok preispituju svoje prošle poteze.

Priča o fragmentiranoj obitelji koja je prošla i nasilje i nježnost na momente je prilično citatna. Tako ljudi mogu biti jako okrutni kada se boje, a ruke slijepca prelaze po licu kao ruke nekoga tko traži što mu je ispalo u mraku.

Američka autorica u ovu je obiteljsku kroniku uplela i mnoge biografske podatke, svoje hrvatske korijene, ali i njeno odrastanje u industrijskom dijelu Milwaukeeja u zajednici doseljenika najrazličitijih narodnosti, koje je uvelike odredilo teme kojima će se vraćati, ali i pridonijelo razumijevanju značaja promicanja tolerancije i uvažavanja multikulturalnosti.

Roman snažnih i lijepih slika

Autoričini preci, koji vuku svoje korijene upravo iz austrougarskog Novog Sela s mađarske strane Drave, živjeli su u osjetno manje kompleksnom svijetu, a tom osjećaju sasvim sigurno pripomaže i spisateljičin način redukcije konteksta na ono bitno za njihovu zajedničku sudbinu, i posvećeno rezanje preostalih viškova.

Ono što je pak istaknuto u romanu je snažna označenost svih protagonista našim jezikom i kulturom koja se spominje na svakom koraku. Upravo to i jest razlog zbog čega je ovaj roman kod nas preveden, zbog čega je dobio potporu i zbog čega bi ga trebalo pročitati.

Radi se o romanu snažnih i lijepih slika, ponekad neočekivano šokantnih u svojoj nehajnosti, ali da za kraj ipak spomenemo onu najljepšu – onu kada jedan od autoričinih predaka predloži siromašnom violinistu da mu nove cipele plati glazbom.

Izvor:danas.hr

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: